It was called; Perfect !

Ustaljena fraza da svako ljeto donosi jednu novu ljubav, u mojim
 ušima nema prizvuka. Ono, što ovo užareno sunce može, sa
prvim zrakama da donese jednoj čeznutljivoj prilici samo
je svitanje uspomena jednog prošlog vremena.
Zrak bez osjećaja. Beživotan, surov, prožet jednom
nostalgijom.
Uronim tako u to beščulno stanje, jedan bestjelesni
ambijent potreba za tobom i slika izrone.
***
Već danima želim da odem do one naše klupe. Možda su je
djeca već i slomila. Možda vjetrovi uništili, kiše saprale
naše otiske…
Tu si me nekad čekao, i svake minute zvao kada sam kasnila 🙂
I tu sam obećala da ću da ti kupim brnjicu, da ti zabranim
poljupce… Bilo ti je smiješno 🙂
A ja sam uživala… U svakom tvom’ pogledu.
A ti bi skočio bi svaki put kada bi nešto prozujalo pored klupe,
bojeći se, poput malog’ djeteta.  A ja sam noćima lagala sa idem
 pratit’ prijateljicu koja nikad nije otišla u Austriju, i
iskorištavala svaku sekundu mog’ dozvoljenog izlaza da
upijem zrak koji ti dišeš.

[IMG]http://i50.tinypic.com/2qsntaq.jpg[/IMG]

Jedno ljeto je bilo čarobno. Bio si moj. Osjećala sam to.
I sad osjećam.To nisi bio ti, ovaj sada, onaj prije. Ne…
Oo, bili smo savršeni. Da si samo znao ti…

1 komentar

Komentariši